Zrenjanin bez sistema: 70 miliona za posledice, nula za kontrolu

„Ako ne znaš gde sistem počinje, ne znaš ni gde se raspada.” – Gojkan Stojinović, Greentelligent

Grad Zrenjanin već danas izdvaja preko 70 miliona dinara godišnje za uklanjanje divljih deponija. Taj trošak se ne pojavljuje povremeno, već se ponavlja iz godine u godinu, jer se ista mesta čiste više puta, često bez trajnog efekta. Istovremeno, u gradu ne postoji nijedno reciklažno dvorište kao operativna tačka sistema. Ta dva podatka zajedno ne predstavljaju slučajnost, već prilično precizan opis načina na koji sistem funkcioniše: reaguje kada problem već nastane, ali nema infrastrukturu da ga spreči.

Ako se od toga krene, pitanje više nije da li treba napraviti jedno reciklažno dvorište. Pitanje je koliko takvih tačaka je potrebno, gde treba da budu i pod kojim uslovima treba da rade da bi sistem uopšte postojao. U evropskoj praksi reciklažno dvorište se ne posmatra kao izdvojena lokacija, već kao deo osnovne komunalne usluge, što podrazumeva da mora biti dostupno građanima u radijusu od približno 3 do 5 kilometara, odnosno u okviru desetak minuta vožnje. Sve preko toga pretvara sistem u povremenu opciju, umesto svakodnevne usluge. U tom režimu, sistem formalno postoji, ali operativno ne radi.

Za grad veličine Zrenjanina, sa procenjenih 55.000 tona komunalnog otpada godišnje, to znači da jedno centralno dvorište ne može imati funkcionalnu ulogu. Takav model ne rešava problem, već ga pomera i zadržava osnovni nedostatak, a to je nedostupnost. U tom kontekstu često se kao argument navodi da građani već imaju gde da odlože otpad, na gradskoj deponiji, ali takva logika ne stoji. Deponija je krajnja tačka sistema, mesto gde otpad završava, a ne mesto na kojem sistem počinje.

Minimalni funkcionalni okvir podrazumeva mrežu više tačaka. Pet lokacija, četiri standardna dvorišta i jedno centralno, predstavlja red veličine koji omogućava da se značajan deo tokova uopšte pojavi u sistemu. Bez toga, sistem ne upravlja otpadom. On ga samo preuzima tek kada je već završio tamo gde nije smeo.

Reciklažno dvorište u takvom modelu nema ulogu „mesta za odlaganje“, već predstavlja kontrolisanu tačku prijema, razdvajanja i usmeravanja otpada. Da bi ta funkcija bila ostvarena, dvorište mora da prihvata tri grupe tokova koje danas u velikoj meri nemaju jasan ulaz u sistem. Prvu grupu čine standardni reciklabilni materijali, papir i karton, PET, plastika, folija, limenke, staklo i metal, koji u razvijenim sistemima čine značajan udeo ukupnog otpada, a kod nas se dominantno mešaju sa ostatkom. Drugu grupu čine posebni tokovi, kabasti otpad, zeleni otpad, manji građevinski radovi iz domaćinstava i električni uređaji, koji zbog svojih karakteristika ne mogu biti obuhvaćeni klasičnim sakupljanjem. Treću grupu čine tokovi koji zahtevaju kontrolu, baterije, ulja, boje, rastvarači, lekovi i ambalaža sa ostacima hemikalija, čiji je uticaj na prirodu značajno veći od njihove količine.

U odsustvu takve infrastrukture, ponašanje sistema je predvidivo. Građanin koji renovira stan, čisti dvorište ili menja opremu generiše materijal koji mora negde da ode. Ako ne postoji jasno definisana i dostupna tačka prijema, odluka se donosi van sistema. Rezultat su divlje deponije na kojima se otpad uporno i konstantno pojavljuje. Ono što se često opisuje kao incident, u stvarnosti je stabilan obrazac koji proizilazi iz dizajna sistema. Drugim rečima, to nije greška. To je očekivani rezultat.

Kada građanin nema gde da preda otpad, sistem je već odlučio gde će on završiti. Iz tog razloga, trošak uklanjanja divljih deponija nije izuzetak, već očekivana posledica. Ako se to izrazi kroz brojke, dobija se jasan odnos. Grad već troši preko 70 miliona dinara godišnje na uklanjanje otpada koji je završio na divljim deponijama. Sa druge strane, mreža od pet reciklažnih dvorišta bi, prema gruboj inženjerskoj proceni, imala godišnji trošak u rasponu od 50 do 70 miliona dinara, uz prodaju izdvojenih reciklabilnih materijala trošak bi se spustio na približno 20 do 40 miliona dinara godišnje.

U tom poređenju nije presudna sama cifra, već struktura troška. Grad danas ne plaća rešavanje problema. Plaća njegovo stalno ponavljanje. U postojećem modelu sredstva se kontinuirano usmeravaju na uklanjanje posledice, bez uticaja na uzrok. U modelu sa reciklažnim dvorištima sredstva se usmeravaju na uspostavljanje kontrole nad tokovima, čime se smanjuje potreba za ponovljenim intervencijama. Problem nije u tome što sistem košta, već u tome što njegovo odsustvo već proizvodi veći i trajni trošak.

U komunalnim sistemima kontrola ne počinje na kraju lanca, već na mestu gde tok prvi put ulazi u uređeni okvir. To je tačka na kojoj materijal dobija identitet, količinu i dalji pravac kretanja. Reciklažno dvorište nije pomoćni element sistema. Ono je njegova početna tačka.

Bez nje, upravljanje se svodi na reagovanje.

Sa njom, sistem prvi put dobija mogućnost da kontroliše ono što danas samo pokušava da ukloni.

A rubriku ZREkologija piše Gojkan Stojinović

Hvala što nas pratite, vaš portal sa lepim vestima volimzrenjanin.com

Pročitajte i ove vesti…

Podelite sa drugima ovu vest
Facebook
WhatsApp
Email
Print
Portal Volim Zrenjanin prihvatio je nadležnost Saveta za štampu i poštuje njegov Kodeks novinara Srbije.

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

POSLEDNJIH 5 ČLANKA

Volim Zrenjanin Newsletter

Ne propustite više nijednu važnu vest!

10 sekundi nakon naše objave, SAMO UDARNE vesti će se pojaviti na vašem mejlu (ako slučajno ne vidite prvi mejl sa obaveštenjem proverite foldere „spam“ i „promotions“). Budite informisani na vreme.

Loading

Upoznajte nas…

Portal volimzrenjanin je pokrenut 28. februara 2020. kao projekat zrenjaninske firme Web Solution Media od a od 2025. godine Web Solution Media Info.

Poslovni podaci:

Web Solution Media Info
Konstantina Danila 26a
PIB: 115101401
MB: 68098190
[email protected]
Raiffeisen Banka
265-1100310097051-90

zr u srcu bez poz 270px