Kako bi izgledao JPP za gradsku deponiju da je pisan u interesu građana?

Prvi od tri teksta u serijalu o gradskoj deponiji.

Ovaj tekst ne bavi se tehnologijom, niti imenima ili upravljačima sistema. Bavi se načinom na koji je ekonomski model postavljen i zašto on proizvodi upravo ovakve rezultate. Do kraja teksta biće jasnije zašto grad koji plaća zakopavanje otpada dobija sve više otpada i sve veći račun.

„Sistem je savršeno dizajniran da proizvodi rezultate koje proizvodi.“ ~ W. Edwards Deming, „Out of the Crisis“, 1982 ~

Zrenjanin danas plaća zato što baca.

Što više otpada završi na deponiji, to je račun veći. Što je sistem manje uspešan, to je skuplji.

U takvom okviru sasvim je legitimno pitanje zašto taj sistem ne proizvodi novu vrednost. Zašto ne proizvodi materijale za reciklažu, zašto ne proizvodi energiju iz otpada, zašto ne proizvodi ništa osim prepune deponije. Ako se javno privatno partnerstvo predstavlja kao savremeno rešenje, zašto njegov jedini vidljivi rezultat ostaje brdo otpada na livadi.

Odgovor je jednostavniji nego što se obično misli.
Problem nije u tehnologiji.
Problem nije u radnicima.
Problem je u pogrešno postavljenom ekonomskom modelu.

U postojećem modelu javno privatnog partnerstva, grad ne plaća ono što dobije, već ono što izgubi. Plaća se svaka tona otpada koja završi na deponiji. Što je više otpada zakopano, to je prihod privatnog partnera veći. Ponovna upotreba, reciklaža i prerada otpada nisu ugrađene u sistem kao obaveza, već su ostavljene kao opcija, ako se privatnom partneru isplate.

A ekonomski sistemi ne funkcionišu na dobroj volji. Oni funkcionišu na jasnim podsticajima.

Postojeći ugovor zato šalje vrlo jasnu poruku. Zakopavanje je usluga. Deponija je izvor prihoda. Sve ostalo je dodatak, ako se uklopi u računicu. U takvom okruženju ne treba se čuditi što se sistem ponaša racionalno u sopstvenom interesu, a ne u interesu građana.

Upravo zato ovaj model nije slučajan. On nije posledica neznanja, već izbora. Izbora da se sistem postavi tako da funkcioniše bez konflikta, bez rizika i bez potrebe da se menja postojeće ponašanje. Ugovor koji nagrađuje zakopavanje nije greška u projektovanju. To je svesno prihvatanje najlakšeg rešenja, čiji se trošak dugoročno prebacuje na građane.

Ali zamislimo da je ugovor napisan drugačije.

Ne drugačije u smislu tehnologije. Ne sa drugačijim ljudima. Već sa drugačijom logikom plaćanja.

Zamislimo sistem u kome grad ne plaća ono što je zakopano, prekriveno i nepovratno izgubljeno. Sistem u kome se plaća samo ono što je zaista iskorišćeno. Ono što je ponovo upotrebljeno. Ono što je reciklirano. Ono što je pretvoreno u energiju ili korisni materijal.

Sve što završi na deponiji u takvom modelu ostaje bez naplate. Bez nagrade. Bez opravdanja.

U tom trenutku deponija prestaje da bude cilj i postaje posledica. Sortiranje prestaje da bude trošak i postaje posao. Razvoj novih rešenja prestaje da bude marketinška priča i postaje pitanje opstanka samog sistema.

Takav model ne zahteva od operatera da bude savestan. On ga primorava da bude efikasan. Ne oslanja se na moral, već na matematiku.

Umesto da se plaća količina otpada, plaća se učinak sistema. Umesto da se finansira zakopavanje, finansira se pametno upravljanje.

I tada se dešava ključna promena koju sadašnji ugovor izbegava. Rizik se konačno vraća tamo gde pripada. Kod onoga ko upravlja sistemom, a ne kod građana koji ga plaćaju.

Građani prestaju da budu sponzori neuspeha.
Grad prestaje da kupuje iluziju usluge.
A javno privatno partnerstvo počinje da liči na ono što bi trebalo da bude.
Ovo nije revolucionarna ideja.
Ovo je osnovna lekcija iz ekonomije. Plaćaš ono što želiš da dobiješ.
Sve ostalo su izgovori.

Zašto je ovo važno
Zato što se sistemi ne popravljaju obećanjima. Popravljaju se ugovorima.
I zato što grad koji plaća zakopavanje otpada ne treba da se pita zašto mu je deponija jedino što radi.

U narednom tekstu biće objašnjeno šta se u postojećem modelu javno privatnog partnerstva zapravo plaća, a šta ne.

A rubriku ZREkologija piše Gojkan Stojinović

Hvala što nas pratite, vaš portal sa lepim vestima volimzrenjanin.com

Pročitajte i ove vesti…

Podelite sa drugima ovu vest
Facebook
WhatsApp
Email
Print

3 Comments

  1. Ja se slazem. Ko izbaci vise smece, treba da plati vise. Uvedite Markice, koje bi se prodavala u prodavnicama, i da se zalepi na izbacanu smecu. Ako ja izbacim 3 Dzaka smece, ja placam za 3. Ko izbaci 1, platice samo za jedan.

    • i to je tacno ja i moj komsija placamo isto ja pola dzaka jer zivim sam on sa kevom al izbace 3 velike kante i 4 dzaka nema logike da isto placamo

  2. Samo napišite ko je taj privatni partner i sve će svima biti jasno. Kakva ekologija, kakve gluposti molim Vas. Pa nama nisu u radu oni EKO kontejneri na Žitnom, Kulturni, stara pijaca, Bagljaš. Da li su ikad i proradili, a ne da pričamo o eko deponiji… Zna se koja firma to radi i gde se slivaju pare i to je to. Problem je u tim muljačinama gde su svi već izgubili kompas i grabe nenormalno mnogo, a ne rade ništa. Što ulice nisu počišćenje!?

Ostavite komentar:

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

POSLEDNJIH 5 ČLANKA

Volim Zrenjanin Newsletter

Ne propustite više nijednu važnu vest!

10 sekundi nakon naše objave, SAMO UDARNE vesti će se pojaviti na vašem mejlu (ako slučajno ne vidite prvi mejl sa obaveštenjem proverite foldere „spam“ i „promotions“). Budite informisani na vreme.

Loading

Upoznajte nas…

Portal volimzrenjanin je pokrenut 28. februara 2020. kao projekat zrenjaninske firme Web Solution Media od a od 2025. godine Web Solution Media Info.

Poslovni podaci:

Web Solution Media Info
Konstantina Danila 26a
PIB: 115101401
MB: 68098190
[email protected]
Raiffeisen Banka
265-1100310097051-90

zr u srcu bez poz 270px