Grad koji (ne)reaguje. Konkursi ne menjaju gradove. Oni ogole način na koji gradovi misle

Grad koji (ne)reaguje

„Postoje dva načina da se čovek zavara. Jedan je da poveruje u ono što nije istinito. Drugi je da odbije da poveruje u ono što jeste istinito.“ ~ Søren Kierkegaard, Dnevnik (Journals and Papers, 1846–1854) ~

Konkursi ne menjaju gradove. Oni ogole način na koji gradovi misle. Ili ne misle. U trenutku kada stigne poziv iz ministarstva, postaje vidljivo da li grad ima sistem ili samo arhivu.

Objavljivanje konkursa gotovo uvek proizvodi isti efekat. Ne zato što su pozivi pogrešni, već zato što se odluke u gradovima ne donose iznutra. One se donose kao odgovor. Rok postaje važniji od problema. Forma važnija od sadržaja. Grad ne postavlja pitanje šta ne funkcioniše, već šta se može uklopiti.

U tom trenutku grad ulazi u stanje prividne racionalnosti. Sve izgleda uređeno, planirano i odgovorno. Dokumenta postoje. Obrasci su popunjeni. Ciljevi su jasno formulisani. Ono što nedostaje nije procedura, već smisao. Ne pita se zašto se nešto radi, već da li se uklapa u zadate okvire.

Ovog puta, poziv je stigao iz Ministarstva zaštite životne sredine, uz javni apel Irene Pavkov gradovima i opštinama da se prijave na konkurse u oblasti zaštite okoline. Zelene površine, upravljanje otpadom, energetska efikasnost. Teme su ispravne. Reči su tačne. Problem je u tome što konkurs ne pita ono što bi grad morao sam sebe da pita.

Konkurs pita šta može da se prijavi. Grad bi morao da pita šta ne funkcioniše.

U tom raskoraku nastaje suština lokalnog upravljanja. Grad koji ima sistem polazi od unutrašnje dijagnoze. Grad koji nema sistem polazi od spoljnog impulsa. Razlika između ta dva ne vidi se u tekstu prijave, već u onome što ostaje kada se projekat završi.

U Zrenjaninu postoji dovoljno iskustva da bi se taj obrazac jasno prepoznao. Uređeni prostori koji su u trenutku otvaranja predstavljani kao uspeh, a danas nemaju jasnog vlasnika ni obavezu održavanja. Nabavljena oprema koja je bila vidljiva, fotografisana i evidentirana, ali nije promenila način rada sistema. Energetske intervencije nakon kojih grad nije pokazao šta je naučio, koliko je uštede ostvareno i kako se znanje koristi dalje.

Formalno, projekti su imali početak i kraj. Suštinski, nisu imali posledicu.

To nije problem jednog projekta. To je problem pamćenja. Grad ne akumulira iskustvo. Ne gradi institucionalno znanje. Svaki novi projekat započinje kao da prethodni nije postojao. Kao da grad svaki put počinje ispočetka, oslobođen sopstvene prošlosti.

Ako se konkurs odnosi na upravljanje otpadom, ključno pitanje nije koliko nove opreme može da se nabavi. Pitanje je zašto postojeći sistem ne daje rezultate. Gde nastaje otpad. Kako se meri. Ko raspolaže podacima. Bez toga, projekat postaje zamena za upravljanje, a ne njegov alat. Sistem ostaje isti, samo sa novim sredstvima.

Ako se konkurs odnosi na zelene površine, pitanje nije koliko stabala može da se posadi. Pitanje je ko preuzima dugoročnu obavezu da taj prostor zaista postoji. Park nije simbol. Park je trajna odgovornost. A odgovornost se ne dobija konkursom, ako ne postoji pre njega. Bez te odluke, svaka sadnja je privremeni događaj.

Ako se konkurs odnosi na energetsku efikasnost, pitanje nije koja se tehnologija ugrađuje. Pitanje je da li grad zna šta da radi sa podacima koje dobija. Bez praćenja, bez javno dostupnih rezultata i bez korekcija, energetska efikasnost ostaje administrativna intervencija, a ne upravljanje potrošnjom. Ušteda postaje pretpostavka, ne činjenica.

U tom trenutku, uloga gradonačelnika postaje ključna. Ne kao potpisnika i ne kao promotera, već kao nosioca odgovornosti za izbor logike po kojoj grad funkcioniše. Gradonačelnik koji vodi grad ne pita šta može da se prijavi. On pita šta više ne sme da se ponavlja.

Zato konkursi nisu test ministarstva. Oni su test gradova. Test da li gradska vlast upravlja sistemom ili samo održava arhivu. Da li grad pamti sopstvene projekte ili ih svaki put započinje kao da prethodni nisu postojali.

Grad koji ima sistem koristi konkurs kao sredstvo. Grad koji nema sistem koristi ga kao alibi.

Razlika između ta dva ne vidi se u tekstu prijave. Vidi se u gradu koji ostaje kada se projekti završe.

Za rubriku ZREkologija piše Gojkan Stojinović

Hvala što nas pratite, vaš portal sa lepim vestima volimzrenjanin.com

Pročitajte i ove vesti…

Podelite sa drugima ovu vest
Facebook
WhatsApp
Email
Print
Portal Volim Zrenjanin prihvatio je nadležnost Saveta za štampu i poštuje njegov Kodeks novinara Srbije.

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

POSLEDNJIH 5 ČLANKA

Volim Zrenjanin Newsletter

Ne propustite više nijednu važnu vest!

10 sekundi nakon naše objave, SAMO UDARNE vesti će se pojaviti na vašem mejlu (ako slučajno ne vidite prvi mejl sa obaveštenjem proverite foldere „spam“ i „promotions“). Budite informisani na vreme.

Loading

Upoznajte nas…

Portal volimzrenjanin je pokrenut 28. februara 2020. kao projekat zrenjaninske firme Web Solution Media od a od 2025. godine Web Solution Media Info.

Poslovni podaci:

Web Solution Media Info
Konstantina Danila 26a
PIB: 115101401
MB: 68098190
[email protected]
Raiffeisen Banka
265-1100310097051-90

zr u srcu bez poz 270px